U četvrtak, 21. januara, na Velikoj sceni zeničkog Bosanskog Narodnog Pozorišta održana je svečana ceremonija dodjele priznanja polaznicima Škole fotografije – jedine takve škole koja postoji na prostoru Bosne i Hercegovine. Bila je to noć u kojoj su se obilježili i proslavili dosadašnji rad Škole, njeni polaznici, prijatelji i partneri.
Svečani program ceremonije je vodila osnivačica zeničke Škole fotografije, Dijana Muminović. Kroz izlaganje i predstavljanje polaznika, Muminović je podijelila s prisutnima mnoge zanimljive anegdote i uspjela im dočarati prijateljstvo, ljubav i slogu koja je zaživjela među njima. Ono što je bilo posebno upečatljivo i dojmljivo je to što su se na sceni mogla vidjeti raznolika i mnogobrojna lica, a na svakom od njih blistao je ponosni osmijeh.
Škola fotografije registrovana je još 2017. godine, no s radom se zvanično počelo u proljeće 2018. godine. Iako Škola, dakle, postoji tek nešto manje od tri godine, kroz nju je prošlo već pedesetak polaznika koji su mogli učiti o osnovama fotografije, putovati, i družiti se. Želeći saznati više o aktivnostima Škole, kontaktirali smo Muminović, koja nam je rekla da je „cilj Škole pružanje edukacije iz oblasti fotografije koja se kod nas još uvijek tretira kao sekcija ili hobi“.
Osim što su na časovima mogli učiti o važnosti fotografije (i njene snage i moći) kao jednom od načina samoizražavanja, polaznici su, iako različitih godina i interesa, uspjeli pronaći i uživati u onome što im je svima zajedničko. Taj spoj naizgled nespojivog, Muminović je objasnila rekavši: „Kada se fokusiramo na samo jednu stvar, a to je fotografija, onda čovjek zanemari sve ostale razlike jer, jednostavno, u tom trenutku one ni ne postoje. Kroz analizu radova naučimo kako gledati isključivo rad učenika, njegove sposobnosti i kreativnost“.
Upravo zbog toga što su grupe polaznika činili i maleni i veliki, od kojih je svako ostavio ponešto od sebe, Muminović je odlučila odati im priznanje, izvesti ih na scenu i pred objektive, i tako osigurati da aplauzom budu nagrađeni njihovi trud i posvećenost. Kako Muminović primjećuje: „Nije svakidašnje da jedna nena dolazi na čas koji je trajao godinu i po, ili majke s kćerkama, entuzijastična omladina momaka, penzioneri, srednjoškolke i djevojke koje idu na fakultet, itd. Željela sam da ih predstavim i pokažem svijetu“.
Kako bismo čuli i drugu stranu priče (i čitavog iskustva pohađanja Škole fotografije), razgovarali smo s jednom od polaznica Škole, Melisom Kadić. Ova talentovana i razborita petnaestogodišnjakinja nam je otkrila: „U Školu fotografije idem od 2018. godine. Na časovima se družimo, gledamo naše radove i analiziramo ih prema pravilima fotografije. Išli smo i na razna putovanja, te smo organizovali puno zabavnih događaja. U Školi mi je bilo mnogo lijepo, a najljepše od svega je to što sam upoznala nove ljude“.
Ceremoniju su dodatno uljepšali Ahmed Mušić i Tarik Lemeš koji su izveli pjesmu „Sarajevo“ Harija Mata Harija, koja je obilježila mnoge časove i nezaboravne zajedničke trenutke. Na samom kraju, podijeljene su zahvalnice mnogbrojnim prijateljima i partnerima zeničke Škole fotografije. Svi oni su podržali dosadašnji rad Škole, a među njima su se našli mediji (Fena, Zenicablog, Radiyo Active), udruženja („Zenica Trči“ i „Vedro“), novinari, kulturne institucije (Bosansko Narodno Pozorište), itd.
Nakon što je publika pozdravljena, i ohrabrena da zastane i pogleda fotografije izložene u foajeu BNP-a, sve je utihnulo. Prva svečana ceremonija dodjele diplome polaznicima zeničke Škole fotografije je završena. No, čini se kako neće biti i posljednja – tako nam otkriva Muminović: „U planu je realizacija časa Fotonovinarstva kroz koji bi se pripremali mladi ljudi koji razmišljaju o studiranju novinarstva i komunikacija. Također, nadamo se da ćemo pokrenuti i fototerapiju, kao i čas za gluhe i nagluhe“.
S obzirom na važnost ove Škole koja je vidljiva u njenoj inkluzivnosti i jedinstvenosti, ne sumnjamo kako će Muminović (i njena Škola fotografije) nastaviti s uspješnim radom, i što je možda još i važnije, biti mjesto na kojem će o sebi i o svijetu oko sebe moći učiti svako ko to i poželi.
Autor: Ivona Kukic