Vjerovatno se sjecate kada ste prvi put naucili voziti bajk ili kada ste prvi put vozili auto..A ja, ja se sjecam kada sam se prvi put popela na Planinu. I ne bih o ovome mogla nikada govoriti da nisam dozivjela licnu transformaciju.

Bilo je to kada sam prolazila kroz jedan period u zivotu, da kazem, kada sam gubila najbitniju osobu. A ona se nesto nije bojala tog nekog svijeta poslije ovog, a ja realista zbog kombinacije osjecaja ponosa, te viska energije i zbog osjecaja gubitka koji je na pragu, trazila sam sto moj duh i tijelo: da se popnem na Planinu.

Govorili su da ce to da me ojaca i smiri. I tacno, treba slusati svoje tijelo, naucila sam!

Mada, danas penjem jer cesto ne znam sta skukati za rucak! Jednom sam se dva puta popela i tako ostala bez rucka! 🙂 Penjem jer volim svaku osobu koja koraca sa mnom; svaku salu, svaki smijeh. Volim svaki napor i kako nikad ravnica da dodje! Penjem jer kada sam sretna, postanem sretnija. To je moje zdravlje.

I zasto bi covjek sebi uskratio da bude sretan?

No, zivot i dalje izaziva, oduzima, rusi. Nekad, taman kada sklopim piramidu, vjetar puhne…Da li vama ikada odnese neke trenutke, zelje…ljude?

Ja upravo tad prepustim Planini da sve izbalansira..Izbrise negativu koju ne znam kako je uopste dosla do mene..a ona me ostavi sa najbitnijim sastojcima zivota: srecom, osmijehom, vedrim duhom, voljom. Ljubavlju.

Planina je izvor moje snage, a to razumiju oni koji planinare sa mnom.

I tako meni drug, mozda ne znajuci intenzitet i bitnost svega ili ipak znajuci, pruzi ruku da penjem novu Planinu. I dozivotno ovim potezom ostavi trag i snage potrebne za svaki korak dalje. Tako podje za mene nova avantura i penjanje novih vrhova.

I to je ta transformacija koja se rodi i uvjeri covjeka u sopstvene sposobnosti. Tako da je svakom, “nemam ja vremena za to…ja radim..ja odmaram vikendom..” dosao kraj jer planine su postale obaveza zbog kojih odgadjam sve ostalo. Tamo su moji ljudi koji dijele ovo isto misljenje i dozivljavaju sve ono sto se cini nemogucim.

A cudno je drugima kako toliko dusa hoda, a svi se slazemo..Jednostavno je: ne rusimo jedni drugima zelje..i sve sto se desava u gradu, planina nema prostora za to! Mi stojimo jedni uz druge i svakog vikenda pruzamo jedni drugima ruku, samo da bi se svi mogli popeti na vrh. Jer zasto bi bili negdje dolje, kada je pogled mnogo ljepsi sa visine?!

Tako je bilo i sa novom ekipom Skole fotografije dok smo penjali vidikovac u Vranduku, jedno po jedno i popeli smo se na vrh i zapoceli nase prve korake foto knjige o tvrdjavama i ljepotama BiH!

Kada smo skupa, vjear moze da puse, da rusi..

Planina [je] jaca. Ona stiti.

Sada znate zasto priroda i fotografija!

Fotografija koja biljezi sve, koja je meni dosla mnogo ranije i uticala i inspirisala da fotkam i obidjem mjesta za koja nisam ni znala da postoje! Fotografija koja me je dovela i do planinarskog drustva Vedro gdje se i rodila zelja da zajedno sa Skolom fotografije fotkamo i stvaramo, a tu su nasi clanovi uvijek bili prisutni. Ukoliko neko zeli da hoda duze sa mnom, cika Besimom, cika Ivicom, izlete mozete pogledati ovdje.

A sada sa zadovoljstvo dijelim informaciju da prva registrovana Skola fotografije u Bosni i Hercegovini, vec ima svog izdavaca, a njeni clanovi lagano stvaraju i ostvaruju foto knjigu.

U nedjelju 5. novembra idemo u Srebrenik i nastavljamo kroz objektiv posmatrati nasu Domovinu, svijet oko sebe, dobre ljude i stvarati price o njima kako bi drugi vidjeli ono sto i mi! Polazak i ostale detalje dogovorimo na casu!

Idemo, fotkajmo, hodajmo, uzivajmo! Idemo, pravimo knjiguuuu!

**Planinarenje je samo opcija, ne brinite! Mi cemo svakako imati fotoshootinge i izlete u prirodi sa organizovanim prevozom. 🙂 

skolafotografije

Author skolafotografije

More posts by skolafotografije

Leave a Reply